shushmush.com
 

Noćna mora zvana prvi dan vrtića

 

Ukoliko ste imali sreće pa je vaše dijete sa pjesmom odlazilo u vrtić, onda će vam ovaj post poslužiti samo da shvatite koliko ste zapravo sretni. Možda je do uzrasta ili činjenice da ste i vi sami nervozni pred djetetov polazak u vrtić, ali ja se pitam da li postoje dvogodišnjaci koji nisu plakali kada su ih roditelji odveli na neko mjesto puno nepoznatih ljudi.

Vjerujem da bi to i meni bio šok, još je taj šok veći jer zbog trenutne situacije način prilagođavanja djeteta više nije isti. Roditelji više ne sjede sa djecom u vrtiću par sati i dana dok se oni ne prilagode, već ih jednostavno nema. U nastavku nekoliko stvari koje su nama olakšale ovaj “mračni” period. Kao što vidite, dramatizacija događaja nije isključena…

1. Stvari koje su vam potrebne (pored čeličnih živaca)

Ruksake za djecu smo našli u Carter’s Sarajevo pa smo odmah uzeli i odgovarajuće flaše za piće (SkipHop) koje ostaju u vrtiću. U ruksak stane sve što im je potrebno: 3 presvlake (helanke, šorcevi, majice) i čarapice. Takođe smo im kupili pape za vrtić (Froddo). Sve stvari koje donesete ostaju sa njima u vrtiću, periodično stvari nosite kući na pranje i donosite zamjenu. U nekim javnim vrtićima potrebno je i da donosite posteljinu djeci, ovdje to nije slučaj.

2. Pripreme prije vrtića

Pored toga što smo im pričali o odlasku u vrtić i šta sve tamo ima i šta će raditi, znali smo otići do vrtića sa ruksacima i pokazati im mjesto budućeg boravka. Objašnjavali smo im da mama i tata moraju na posao, da oni trebaj u vrtić i da ćemo poslije posla doći po njih. Nekada se čini da su takve stvari nebitne, jer su djeca mala i ne odgovore oni na to i ne izgledaju kao da shvataju taj koncept, međutim nama je bilo bitno da oni zapamte da mi idemo na posao i da ćemo doći po njih. Sada oni to ponavljaju i znaju šta to predstavlja, kada nas nema kažu da smo na poslu, ali uvijek dodaju da ćemo doći. Mislim da je ta sigurost povratka roditelja bitna za tako malu djecu i da ih to “drži” tokom boravka u vrtiću.

3. Prvi dan vrtića

Dogovorili smo se da ih tata odvede u vrtić, koji je par minuta udaljen od našeg stana. Sam odlazak nije bio problematičan, međutim predaja je bila malo haotična. Zbog epidemije, tete u vrtićima i roditelji nose maske tako da na ulazu djeca i ne vide lice teta koje ih preuzimaju, pa im je to bilo sigurno strašno. Tata im je objasnio da on mora na posao i da ću ja doći po njih brzo i prestali su plakati, ali kada ih je teta preuzela počela je vriska. Rastanak smo obavili što je brže moguće kako se ta agonija ne bi produžavala ni za njega, a ni za njih. Ja sam se poslije telefonski čula sa tetama koje su nam rekle da su se oni relativno brzo smirili i da su se poslije toga normalno ponašali, igrali i jeli. Da bi im olakšali novonastalu situaciju ostavljali smo ih samo nekoliko sati u vrtiću, te svakim danom produžavali boravak sat-dva.

Ne postoji idealan trenutak za vrtić, zapravo postoji možda bolji uzrast, ko to sebi može na taj način organizovati, sigurna sam da je bolje i ljepše za sve da djeca krenu poslije treće godine u vrtić. Za sve nas ostale koje imamo manju djecu vrijedi sljedeće: Strpljen, spašen.

Sretno…